ROMI I ROMKINJE SU NAROD KOJI VIŠE OD 3000 GODINA BAŠTINI SVOJU KULTURU I TRADICIJU, OD INDIJE DO EVROPE, PA IPAK IH SVI DRUGI U BIH SMATRAJU MANJINOM I NEVIDLJIVIMA!

Šta možeš poželjeti nekome ko ima sve, ima dušu, ima srce, ima osmijeh, ima najstariju tradiciju i kulturu… pa ipak je MANJINA! 

MANJINA je u zemlji u kojoj se svi u prsa udaraju kako smo zemlja hiljadugodišnje tradicije tolerancije i poštovanja – a onda se pišu peticije da se Romi i Romkinje istjeraju iz škole, policijski službenik napravi lom u sarajevskoj školi jer neće da mu dijete ide sa Ciganima u školu, romsko dijete se ugura u kofer i vuče po ulicama Tuzle a njihovi konstitutivni roditelji uživaju u zabilježenom video klipu, romsku djecu djeca konstitutivnih roditelja pljuju u školi jer su ih roditelji naučili da su Romska djeca manje vrijedna,  od Roma i Romkinja se okreću glave u prodavnici, u domu zdravlja, od romske porodice se na šetalištu sklanjaju stvari da ih ne ukradu! 

MANJINA je u zemlji u kojoj na jednu vijest o romskom prazniku, jedan sugrađanin čestita, njih 200 ispriča diskriminatorski vic, a njih još 200 govori kako ih sve treba u zatvore, potrovati, ubiti i i sl!  

MANJINA je u zemlji u kojoj se svi kunu u vjerska dostignuća i čvrstoću i jačinu svoje vjere, u kojoj se svi kunu u ljepotu i dubinu svoje vjere, a onda upravo vjerski prvaci i zagovarači pokazuju toliko fašizma i netolerancije da bi im pozavidio i najljući zagovarač nacističkih programa. Uprvo pozivajući se na tradicionalno- vjerske vrijednosti nedavno su svojim prsima pripadnici konstitutivnog  naroda branili da se naprave romske kuće za one koji generacijama žive u uslovima ispod svakog dostojanstva čovjeka. Prvo su govorili kako ne žele Cigane a kasnije kako se eto brinu za njihovo zdravlje, jer lokacija nije baš najbolja. 

Umjesto da sve ostali uče od Roma i Romkinja, da svoju vlastitu kulturu obogate njihovom kulturom i tradicijom, koristeći sva sredstva tihe diskriminacije, dovršavamo posao koji ni najveći nacisti nisu završili u prvom i drugom svjetskom ratu! 

U BiH ne postoji ni jedno obilježje za Rome i Romkinje stradale u posljednjem ratu!

U BiH ni jedno pozorište nema svečani koncert ili program na najvažnije i najveće romske praznike!

U BiH ni jedna opština nije podigla romsku zastavu ni za ovaj, niti će za neke druge dane ispred svojih zgrada!

U BiH ni u jednoj školi se ne uči na romskom jeziku, ni jedna škola nema ni jedan čas posvećen romskoj kulturi i tradiciji;

U BiH ni jedan romski praznik nije uvršten u kalendare institucija, firmi, organizacija;

U BiH na državnon  nivou nema ni jednog Roma ili Romkinje koji bi u parlamentarnim klupama zagovarali problem sa kojima romska populacija živi;

U BiH ni jedna politička partija na svojim plakatama nije imala istaknutog romskog predstavnika, tek poneki na “nižim” nivoima vlastu su kandidirali Rome ali isključivo radi glasova nikako radi stvarne želje da nešto urade, čemu svjedoče njihovi vlastiti programi u kojima ni jednog slova nema  o Romima i Romkinjama, ni jedna strategija kao dio političkog djelovanja; 

Ali zato… 

U BiH još uvijek postoje Romska naselja koja nemaju vodu, struju, uličnu rasvjetu, u kojima žive “nevidljivi” Romi i Romkinje bez zdrastvene knjižice, lične karte, posla, obrazovanja… 

U BiH još uvijek Romi i Romkinje žive životima isključenosti i nevidljivi, preko 95% Roma i Romkinja nema posao, preko 50% Roma i Romkinja su isključeni iz sistema obrazovanja i zdravstvene zaštite. 

U BiH još uvijek žive načelnici koji za Rome u svojim opštinama kažu da ima ne trebaju, poručuju im da idu, ne žele ih u svojim konstitutivnim opštinama; 

U BiH je još uvijek svaka druga Romkinja diskriminisana, od okoline, institucija  pa čak i unutar svojih vlastitih zajednica; 

U BiH još uvijek živi 40% konstitutivnih koji imaju jedan ili više diskriminirajućih stavova i predrasuda o Romima i Romkinjama; 

U BiH još uvijek preko 40% Roma ne živi, već preživljava hranu tražeći po kontejnerima; 

Kada o svemu ovome razmišljam poželio bih svim Romima i Romkinjama bolju zemlju, u kojoj mogu dignuti svoju glavi i konačno početi živjeti život jednakih mogućnosti i dostojanstva!

VI STE NAJVEĆI PROBLEM ZA SIGURNOST VAŠE DJECE – NE PSI LUTALICE!

Nisam mislio o problemu pasa na ulici napisati ni riječi, sve se nekako nadah kako imamo trunku pameti, obrzira, samilosti i morala, sve dok me press konferencija “nekih” zabrinutih roditelja nije podsjetila da mi zaista ništa nismo naučili iz rata!

Slažem se da je zdravlje djece važno –ali nikad se neću složiti da je najvažnije, jer takvo rangiranje je jednostavno – GLUPO.  Ja nemam dijete imam majku pa je meni na primjer zdravlje moje majke nabitnije!

Postaviti tezu – NAŠA DJECA ILI PSI – u sebi ne sadrži ni mrvu morala ili takozvane brige samo kranje LICEMJERSTVO!
Briga o djeci je trebala kada ste glasali dragi roditelji – pa da vam stranke za koje glasate u škole ne instaliraju podobnike koje nije briga što plafon pada na glavu vaše djece, što djeca sjede u stolicama starijim o svojih roditelja, što je računar misaona imenica, što u školama ima više vjerskih obilježja nego učilišnih pomagala, što vam djeca uče po programima koje ispunjavaju nacionalne apetite bilo kog političarskog kabadahije kojeg upravo vi dovodite na vlast – TADA STE ĆUTALI!

Briga o djeci je potrebna na svakim izborima, da ne birate mafijaše radi kojih vaša djeca nemaju nikakve šanse i perspektive, u zemlji u kojoj religijski  uznesenjak – možda baš iz vaše religije, već sutra može svoje dijete poslati sa kalašnjikovim u školu da se osveti za neki drugi rat, braću ponekad i pošalju pa ne bi ni bilo baš neke razlike, u zemlji u kojoj vi danas razmišljate koji hljeb je jeftiniji  da ga kupite- TADA STE ĆUTALI!

Briga vaše djece je trebala biti aktuelna kada je bila ugrožena sigurnost vašeg djeteta, radi mafijaša, dilera, sinova političarskih bogova koji ulicama grada kojim hodaju vaša djeca voze 300 na sat, nešto nisam primijetio da ste sazvali konferenciju za medije sa zahtjevom da se “UKLONE” dileri, druga naoružana djeca koja sa arsenalom oružja pohađaju škole u koje idu vaša djeca – TADA STE ĆUTALI!

Briga za vašu djecu je trebala biti najjača kada su vašu djecu podijelili u dvije škole, kada su umjesto predmeta ljudska prava, kultura,  ili jednostavno ljudskost, vašu djecu natjerali da uče religijske teme koje su i za vas izazovne i teško svarljive, kada su kroz taj predmet djeca počela da se uče kako se RAZLIKUJU a ne koliko ljudskosti treba da ih spaja- TADA STE ĆUTALI!

Briga za vašu djecu je trebala i onda kada je 5-10 djece pregaženo jer neki roditelji po svoju djecu dolazili skupocjenim automobilima ne obazirući se na ograničenje brzine – TADA STE ĆUTALI!

Briga za vašu djecu je bila potrebna kada su vaša djeca pljuvala romsku djecu, jer ste ih u vašim domovima učili da su Romi ovakvi ili onakvi. Niste svoju djecu naučili da poštuju romsku kuluturu – TADA STE ĆUTALI!

Problem pasa na ulici je počeo i završava se kada ONI koje vi birate na izborima počnu raditi svoj posao. Sada ONI novac troše na povećanje svojih plata, podršku million i jednom horu ilahija i kasida,  neznanog umjetnika “daruju” sa statusom umjetnika od važnosti za grad i sa Vašim parama njemu plaćaju penziono i zdravstveno samo zato što je SIN jednog od njih, nakon svakih izbora oni koji ih ne dobiju nastave da jedu bijeli hljeb,  beskonačno popločavaju jednu te istu ulicu u centru grada... E kada ONI, počnu ulagati u sve ono što zakon koji je na snazi i predviđa, onda će se riješiti pitanje napuštenih pasa.  

A upravo ovima se vi ne obraćate, NJIH podržavate, oni su VAŠI!!!

VAS JE NEKO DRAGI RODITELJI DOBRO OBMANUO!!!

Nije taj zakon postavio nedostižne standarde, već postavio minimum civiliziranosti, koje ako želite da živite u priznatoj državi, MORATE poštovati!

PRAVA nisu švedski sto da birate koja vam se dopadaju!!!

Vi MORATE živjeti u zemlji u kojoj žene imaju jednaka prava!

Vi MORATE živjeti u zemlji u kojoj Romi i Romkinje imaju jednaka prava!

Vi MORATE živjeti u zemlji u kojoj LGBT populacija ima jednaka prava!

Vi MORATE živjeti u zemlji u kojoj, da, i djeca  imaju prava---Ali...

Vi MORATE živjeti i u zemlji u kojoj i životinje imaju PRAVA i postaviti tezu da su neka prava preča je otvoreni poziv u DIVLJAŠTVO!

Prestanite biti licemjerni i prozivati bilo koju nevladinu organizaciju koja samo pokušava da vam poruči- U 21 VIJEKU SE NEMATE PRAVO PONAŠATI KAO ZAOSTALI DIVLJACI- ZAPRAVO IMATE ALI SE ONDA NEMOJTE SUTRA IZNENADITI KADA VAM DRUGI OKO VAS POSTAVI ZIDOVE, JER NE ŽELE SVOJE DRUŠTVO DIJELITI SA TAKVIMA!

Šta će sutra spriječiti vas i vašu djecu da jednako tako pozovete na “UKLANJANJE”  i drugih “NEŽELJENIH” elemenata oko vas!!!

I na kraju, kako mislite živjeti znajući da su vaše ruke krvave do iza vrata, jer ste ih podigli za najodvratnije rješenje ovog problema!

Kako stvari stoje, nije problem sigurnosti vaše djece u napuštenim psima – već u VAMA!

SMRT FAŠIZMU I NACIONALIZMU - KOME JE DO RATOVANJA I SMRTI NEKA PRVO SVOJU DJECU POTURI PA ONDA POZIVA DRUGE!

Već 5 dana razmišljam kojim riječima da opišem ono što sam osjetio čitajući neke neobavezne postove. Bila je neka pjesma koju je muzičar Mangnifico uglazbio za film Montevideo i onda se povela rasprava kojim “junacima” pripada ova pjesma.

A onda je krenulo, kako će opet, neko u rat,  kako je samo pitanje vremena  kada će se neko nekome osvetiti, kako ništa nije završeno! 

Već  pet dana me proganjaju pitanja: KO su ovi ljudi, u ime KOGA to oni prizivaju novi rat i gdje su bili u prošlom?  Jesu li oni ikada pustili suzu za nekim ko je poginuo, nosi li iko u njihovim kućama crninu?

Možda je ideja hrabrosti, vojnog junaštva dobra priča da se napoji VAŠ ego, ali pita li iko majku čiji se sin nikada nije vratio, čime ona ispunjava prazninu u svom srcu i zašto se nije nasmijala već dvadeset i pet godina. 

Možda je ideja nekog novog ratovanja nekome nalik video igricama, ratne pokliče je možda lako vrisnuti, kada nisi otac koji je svojim rukama sahranio svoje dijete izrešetano gelerima. 

KO tu djecu uči da je rat romantična priča, da su bitke epske priče o kojima će se pjevati, KO tu djecu  za Boga miloga uči da se mladost tako provodi, KO  tu djecu, ako Boga zna, uči da je neka posebna hrabrost stati u prvi red, da je in da se neko danas nazove NACIONALISTOM? 

Znate li vi šta to uopšte znači?

Znate li vi koliko je užasna cijena rata? 

Jedno je slušati bajkovite i uglavnom izmišljene priče o ratu i podvizima, a drugo je kada ti se srce rascijepi na hiljadu komada kada sahraniš svog najboljeg druga.   

Možda su vam rekli kako je rat prilika za herojstvo?

Meni je žao što me niko nije naučio da je u redu da se budem kukavica, da ne dozvolim nekome da me poput beskorisnog pijuna iskoristi u novoj ratnoj šahovskoj ploči, za neke svoje nacionalne ciljeve.  

Možda su vam rekli sa smo mi u ratu bili nešto važni!

Za njih smo bili samo brojevi, za naše majke i očeve smo bili djeca koja se nikada neće vratiti, bili smo zraka sunca koja nikada neće zasjati, bili smo prva suza koje je potekla prije više od 25 godina i nikada nije prestala teći. 

Možda su vam rekli kako ste sinovi naroda, zemlje?

Jesu li vam rekli kako su oni svoju djecu prvi sklonili u strane zemlje? Lako je trgovati tuđom djecom kada znaš da su tvoja na sigurnom, i ne samo to, žive udobnim životom i lijepo im je, dok vaša porodica nema šta da jede, dok se u vašoj porodici svaki dan opraštaju jer je to možda posljednji  put da se vidite. Možda do večeri neko neće biti živ!

Možda su vam rekli kako se vi nešto u ratnoj igri pitate?

Mene niko nije pitao da li želim 4 godine svog života provesti u opkoljenom Sarajevu, što i dan danas živim sa osjećajem da je neko otrgnuo 4 godine moga života kada sam trebao sanjati, biti mlad, osjetiti život.  

Mene niko nije pitao da li želim da sahranjujem sve svoje najbolje, svoje prijatelje, svoje poznanike, svoj grad, ulicu, da gledam kako moja ljubav umire na mojim rukama!  

Mene niko ni danas ne pita zašto, možda sebično, čak se i stideći do neba,  zahvaljujem svaki dan Bogu što moja majka nije poput desetine hiljada drugih majki, obukla crninu, i što ne gleda  izgubljeno u daljinu čekajući sina koji se nikada neće vratiti.  

Možda su vam rekli kako ćete biti heroji naroda, samo dok se rat završi?

Jesu li vam rekli da za vas neće biti para u budžetu, da će vaš izbor biti između bijede i samoubistva?  

Zato vas preklinjem – živite svoj život, zahvalite Bogu na svakom darovanom danu -

I NIKADA NEMOJTE POVJEROVATI DA IŠTA LIJEPO IMA U BILO KOJEM RATU!