IMAMO MI NEŠTO U ČEMU SMO NAJBOLJI – ILI – NEPODNOŠLJIVA LAKOĆA MIROVANJA I ZAVISTI!

Ako je suditi po broju portal analitičara onda smo mi zemlja koja ima najrazvijeniju građansku svijest na planeti – to što život prolazi u nevjerovantoj lakoći postojanja i virtualnog življenja/izživljavanja, još nije došlo do naše svijesti.

U ovoj zemlji je teško na bilo koji način uspjeti!

Ako ste prošli dobro na nekom  muzičkom takmičenju pojaviće se još 2000 boljih muzičara od vas, pisati silne postove o svakoj noti koju ste pogriješili, komentarisati kao niste dobro obučeni, kako je onaj lijevi reflektor koji vas je osvijetlio bio bez veze. Naravno da “njima”  nije ni palo na pamet da se oprobaju u muzičkim vodama, oni samo znaju da bi bilo bolji od vas!

Ako ste bili na televiziji i skuvali neko jelo, naravno da “oni” imaju bolje recepte i da po njihovom sudu sigurno niste stavili dovoljnu količinu soli ili bibera. Naravno da njima nije palo na pamet da ikada bilo šta skuhaju i životu.

Ako radite u nevladinoj organizaciji i imali ste kampanju,  onda “oni”  pouzdano znaju da prodajete maglu, da je to moglo bolje, da su vam vizualni materijali loši, i generalno znaju sve o radu nevladinih organizacija i strašno im smeta  što se bogatite, “oni” znaju kako su pare mogle biti potrošene.  Naravno da “oni” nikada ništa društveno korisno nisu uradili, dalje od svog  malog, uskog privatnog kruga nikada nisu pogledali, pa ipak o aktivizmu znaju više od bilo koga ko  “bezze skače po ulici”!

Ako ste na primjer nastupili sa filharmonijom kao Frenki ne tako davno, onda “oni” tačno znaju zašto to nije bilo u redu, ko je mogao biti bolji, znaju sve o fuziji različitih muzičkih pravaca. Naravno, da “oni” nikada nisu odvojili ni minut vremena da se okušaju u bilo kojoj muzici, pa ipak sve znaju o svim muzičkim pravicma.

Ko su “ONI”?

Sve do nedavno sam mislio da su to samo ljudi čije biografije i nisu toliko bitne, kojima je popunjavanje komentara na portalima jedini način da upotpune svoj cv. Kako sam samo bio u krivu…

“Oni” su mladi koje ne interesuje škola, koji “naberu” preko 35000 neopravdanih, ali imaju vremena da se bave životima drugih ljudi, komentarišu, šta komentarišu, odgovorno tvrde.

“Oni” su novinari koji će kad god im se prohtije ispričati priču o nevladinim organizacijama i beskorisnom trošenju para. Zaboraviće pomenuti te iste milione koje su date tim istim medijima za profesionalizaciju njihovog rada.  Znam dobro, ja sam neke od tih para lično “potpisao”  dok sam radio za jednu međunarodnu organizaciju.  Koliko su danas tačni, brzi i profesionalni, to je tema za neki drugi post.  Možda sui  te pare mogle biti “bolje “ utrošene.  Ovako novinarka sjede, napiše tekst a da se nije makla iz kancelarije.

“Oni” su religijski aktivisti. Nemaju vremena da se bave humanitarnim radom, da pomažu sirotinji, da pomažu bolesnima i nesrećnima, što se i u njihovoj religiji smatra najpovoljnijim, ali zato imaju vremena da se bave seksualnim opredjeljenjima,  životima nevjerika i  onih što ne misle isto kao i oni.

"Oni” su i akademici i VIP  građani prvog reda, nemaju vremena da podrže bilo kakvu društvenu akciju, da iskoriste svoj akademski autoritet i daju doprinos borbi za prava manjina, jednakost žena, protiv porodičnog nasilja, ali imaju vremena da komentarišu šta jeste a šta nije u duhu neke tradiciije, kao da je tradicija sveto pismo pa se ne može mijenjati, razvijati, dopunjavati novim vremenom u kojem živimo.

“Oni” nisu neki daleki i nepoznati ljudi, ONI su naša braća, sestre, roditelji, prijatelji, a često smo to i mi sami.

Nije džaba kod nas nastala narodna poslovica:”Draže mu je tuđe zlo nego njegovo dobro”!

U koju god misao da to uopakujemo – zavist ostaje – ZAVIST!

NE TREBAMO MI DRUGU ZEMLJU – OVA ZEMLJA TREBA DRUGE LJUDE!

Sada sam sasvim siguran, mi jednostavno ne zaslužujemo ovu zemlju, prirodu koja nam je darovana, previše smo  sebični za bilo šta!

Polako ali sugurno se umaram. Svakoga dana pomislim kako je puno nas koji misle da živimo u dragocjenoj zemlji, u dragocjenom vremenu,  cijenimo ljude koji nas vole i koje volimo, cijenimo lijepo što nam je darovano. Znam da će zvučati suludo i paradoksalno, ali nikada nisam bio sretniji nego u vrijeme poplava. Bio sam ponosan na svaku ruku pružene pomoći, na solidarnost na koju niko nije trebao nikoga nagovarati,  pomislio sam da se konačno vraća nada i da shvatamo da nam ne trebaju politički Bogovi da mislimo svojim glavama...

A onda su došli izbori...

I mrak se ponovo nadvio nad tamnim vilajetom  zvanim Bosna i Herzegovina. Upravo na najgroženijim područjima su najviše glasova dobili oni koji ni prstom nisu mrdnuli ni prije, ni za vrijeme, ni nakon poplava! Pa šta treba da se desi da naučimo gledati samo malo, malo šire izvan vlastitog stada, tora ili kako god to već želimo nazvati!

Ljudi koji žive na ovoj zemlji već dvaeset godina tvrde da ih politka ne interesuje, drugim riječima da ih ne interesuje ko su gospodari njihovih života i na koji način upravo taj njihov stav doprinosi bijedi u kojoj žive.

Zemlja sa dobrim ljudima bi imala ljude koje interesuje ko gradi kockarnice u sred naselja, u kojima svako malo imamo pravi kaubojski obračun, dostojne ljude prave zemlje ne bi trebalo nagovarati da svako ima pravo na život, da svako ima pravo na iste slobode, isti nivo dostojanstva. Pravi ljudi bi sami ustali u odbranu moralnih vrijednosti, prava žena, manjina, nemoćnih.

Ljudi ove zemlje daju moć samoprozvanim Bogovima, koji ne mogu da se sjete ni kako su kupljeni njihovi stanovi koje posjeduju, čije punice i svastike imaju više imovine od američkih biznismena, čiji se sinovi hvale patikama od 1000 eura, džipovima od 200 i 300 hiljada eura, dok djeca svih drugih ljudi završavaju škole za poslove koje nikada neće dobiti, skupljaju pare za lijekove za bolesti od koji umiru. Porodice politIčarskih Bogova, nikada neće povjerovati da oko njih ima gladnih, nikada neće posjetiti ni jednu javnu kuhinju, nikada neće otići u kuću porodice koja nema novca da sahrani svog najmilijeg koji je umro, njih ne zanima što naša djeca  mogu da biraju između beznađa i samoubistva, a i kako bi – SIT GLAVNOM NE VJERUJE!

Ono što ja ne shvatam, kako sve nas koji se smatramo normalnim, SVE OVO NE NALJUTI DO NEBA!

Zemlja sa dobrim ljudima bi imala ljude koji bi natjerali Bogove na mrvu odgovornosti, otkazujući im tako potrebnu podršku. Kako je moguće da zaboravljamo prostu jednačinu: GRAĐANI – LJUBAV I NACIONALNA POSLUŠNOST= POLITIČAR BEZ POSLA!?

Imam osjećaj kao da smo pod uticajem najcrniije magije, kad i pored svog jada i bijede u kojoj živimo, i dalje slijepo vjerujemo onima koje bi u iole uređenijim državama sigurno čekale godine samovanja po zatvorima. 

Ja znam kako oni vladaju – ŠTO BJEDNIJI NAROD – LAKŠE  SE VLADA I UPRAVLJA!

Izgleda da nam je potreban novi talas solidarnosti – onaj koje će ujediniti sve one koji se smatraju običnim građanima i građankama, PROTIV samoprozvane elite koji se po cijenu života svih nas, nikada neće se odreći statusa koji smo im mi sami dali...

Sada kako stvari stoje  OVI LJUDI NE TREBAJU DRUGU ZEMLJU – OVA ZEMLJA TREBA DRUGE LJUDE!

KAKO POSTATI MEGA POPULARAN U BIH!

Ako ste mislili da treba pameti ili znanja, ne dao Bog, onda ste se prevarili – tajna je u nečemu drugom!

Da li znate šta je “mainstream”!? 

Ja sam sve do jučer mislio da je ovo termin koji govori o  novim trendovima koji postaju hit, pokretima koji postaju hit, stilovima koji postaju hit, sve dok mi nije objašnjeno da to u BiH bukvalno znači tok- rijeka ljudi, rijeka nacionalizama, rijeka uvjerenja. U toj rijeci nema pojedinaca i pojedinki koje/i misle svojom glavom. Samo masa koja čini dio bujice. Izdvojiti se iz manstream-a znači rizikovati da budeš drugačiji a samim tim da budeš prozvan, napadan, diskriminisan, nazvan najgorim imenima. Napadaće te svako, i ko te zna, posebno ko te ne zna, tvrdeći da pozdano zna sve o tebi, od tvog samog rođenja. 

Rijetki pojedinci, pozitivni primjer individualnog, jedinstvenog, poput Bože Vreće, osvijetliće za trenutak ovu tamnu, učmalu mahalu koju tako  rado volimo zvati Grad. 

Svi ostali će se oblačiti, govoriti, jesti, pjevati i plesati sve ono što masa ljudi oko njih već radi. Danas je popularno braniti istoriju, tradiciju a da više od 80% ne poznaje ni korjene vlastite porodice, danas je popularno govoriti u ime religije a više od 90% nikada ozbiljno nije proučilo religijske ili filozofske radove različitih autora iz vlastite religije, da znaš uporediti, provjeriti, promisliti, jer bi religija trebala da te, između ostalog, uči da misliš svojoj glavom a ne glavom umišljenog vođe, danas je popularno voljeti Halida, a samo prije par godina smo tu muziku zvali TRASH, danas je popularno popljuvati sve pedere i lezbejke, a da se nikada ne zapitaš kakvim životom stvarno žive ti ljudi,  danas je popularno biti mudroser, imati stav o svim akcijama i inicijativama, ne pridružiti se ni jednoj, ali imati stav i provjereno mišljenje o svakoj…               

Postoje i oni među nama, koji su našli način da budu mega popularni koristeći upravo otpor mainstream-u! 

Govorim o onima koji su potpuno nepoznati, njihov rad nikoga ne interesuje, djela isto tako, ali odaberu jednu temu ili tezu protiv koje se svaki gram zdravog razuma normalnog čovjek mora pobuniti, lupe javno tu glupost, i onda mi svi zgražavajući se nad rečenim od njih napravimo zvijezde koje sijaju jače nego što bi u njihovom malom mjestu ikada mogli i pretpostaviti, nije važno što je toj izjavi prije mjesto na smetljištu javne riječi. Takvi ljudi ulaze u istoriji jer su to rekli! 

Znate li o čemu govorim!? Ne, ne govorim o Anti… 

Govorim o onom novinaru čijeg se imena više niko ne sjeća, i vjerovatno ni po čemu ne bi ni postao poznat, koji je izjavio kako građani BiH samo pišaju i seru po hrvatskim plažama – u tren oka je mega vijest, svi su se mediji otimali za njegovu mudroliku izjavu. Čovjek je bio citraniji i od Paula Coelha i od Mahatme Gandija skupa. 

Govorim o gomili, masi mladih ljudi koji su dobrodošlicu antifašistima u Mostaru poželjeli kišom kamenica;

Govorim o spisateljici koja na youtube ima uradak uzdisanja i svršavanja, koji više podsjeća na ispovijest mentalno poremećene osobe, koja je ne tako davno dobro analizirala sve ostale religijske pravce koji postoje u BiH, nazivajući ih sektašima, crnomagijašima - i mi joj vjerovali jer ona je ipak spisateljica... 

Govorim o 10 mladih, hrabrih mladića koji su utrčali u kino i pošutali i polupali posjetioce filmskog festivala, samo zato je im je ime MERLINKA mirisalo na opasan pederluk, i o masi onih opasnih Akademika koji su ih vještim umnim tezama pravdali izazivajući kod nas razumijevanje i simpatiju prema napadačima ali ne i žrtvama.

Govorim  o političaru koji nariče pod šatorom  - i njegov muzičko/scenski uradak postane popularniji od najvećeg hita Harisa Džinovića i Halida Bešlića zajedno.

Govorim o sumanutim sveštenicima svih konfesija koji svako malo pozovu na linč, izopćavanje, koji znaju jako dobro analizirati sve nastranosti samo ne one u svojim vlastitim redovima; 

Govorim o Akademiku, koji se gayevima i lezbejkama bavi više nego svojim vlastitim životom, sasipajući salvu najprizemnijih uvreda nad živim ljudima koje nikada nije sreo, usuđujući se čak i postaviti dijagnozu ili dvije, kao da nema ni brata, ni sestru ni prijatelja koji bi baš mogli biti “iz te grupe”, ne pitajući se kako li se oni osjećaju dok ga slušaju i čitaju!

 

Shvatate li princip po kojem funkcioniše popularnost!?

 

Ako želite biti instant popularni, snimite porno film i neka vam ga neko ukrade, kasnije se malo ljutite iako ste cijelu karijeru i izgradili isključivo promovišući svoj seksipil… 

Ako želite biti instant popularni, budite SIN Glavnog u vlade, dobićete 6 miliona jer je bolje da gulite poreske obveznike nego da se drogirate, kao reče ponosni  Otac… 

Ako želite biti instant popularni, potrošite 70000 na striptizu i putovanjima, iako ćete morati malo provesti u zatvoru vašu popularost ništa neće moći zasjeniti… 

Ako želite biti instant popularni, odaberite jednu temu, po mogućnosti neka bude iskoristiva za odbranu vjersko/nacionalno/tradicijskih vrijednosti i odvalite izjavu protiv koje bi se svaka ćelija mozga normalnog čovjeka trebala pobuniti, i zastupajte to kao svoj stav… 

I popularnost vam je sasvim sigurno zagarantovana – a put ka zvijezdama posut i zvjezdanim i “bijelim” prahom! 

Ko jebe obične ljude ali heroje sa svojim životnim pričama, ljude koji su nešto postigli svojima radom ili talentom – oni i onako ne znaju da se promovišu!

GDJE SU NESTALI MILOST I SAMILOST!?

Nisu u trenu već u TRENDU!

 

Počinje prilog na dnevniku o automobilskoj nesreći, dokoni Otac i još dokonija majka pručuju: ” Prebaci to majke ti da sad gledam tu bijedu”!!! Počinju zvijezde, PINKA, GRANDA, više nije ni važno koje i za čas slika nesreće nestaje uz uma! 

Na ulici, 200 metara od pekare i 10 metara od pošte i prodavnice sjedi starica. U srcu Sarajeva koje često voli da se hvali dobrotom, merhametom, u srcu Baščaršije koja se hvali hiljadama godina kulture.  Vani je zima da jedva koračaš. Ona sjedi na kratonu pružene ruke. 

Srce mi se sledilo! 

U toj pruženoj ruci sam vidio pruženu ruku moje majke, koja je mogla,  da su samo malo drugačije okolnosti bile u životu, isto tako biti biti odbačena i na ulici, pružene ruke. 

Posmatram ljude okolo, zaljubljeni u svoje Ifone, LG-jeve, Samsunge. Za njih je ona nevidljiva! U čaršiji je tako lako biti nevidljiv. Mi smo zemlja sa toliko vjerskih praznika koji posljednjih godina više liče na vašare taštine, gdje se slike trpeza i stolova koje jedva podnose svakojaka, naravno, tradicionalna jela,  da je prosto neshvatljivo  kako pored sve te, tolike religije u ovoj zemlji u kojoj se vjerski objekti grade brže od bolnice, škole, smještaja za siromašne,  kako to da postoje ljudi koji su i dalje NEVIDLJIVI! 

Nevidljva je ova starica!  

Nevidljiv je bio i čovjek koji je sav krvav neki dan ležao u najprometnijoj ulici, a masa onih koji žure su ga obilazili kao da se radi o odbačenom papiru, valjda nemaju vremena, valjda im se nekuda žuri!  

Nevidljivi su i  oni koji stadoše pred redove javnih kuhinja, dok se drugi, mlad i obrazovan svijet udobno smješta po kafanama, ne želeći da pogledaju, možda sutra i vlastitu budućnost pred sobom! 

Nevidljivi su i  oni koji vas gledaju kroz izlog kako slasno jedete skupe delicije u otmjenim restoranima, ne znate da li su i m više gladne oči ili stomak. Ja znam kako je biti gladan, ne boli te stomak već sramota!!! 

Nevidljivi su i  oni koji žive pored nas, generacijama bez struje, vode, kanalizacije, dok mi smišljamo da li je danas bolje da kafu popijemo u BBI ili Alti ili gdje god već! 

Koliko smo slijepi, sve mi se čini da nije daleko dan kada ćemo i mi stati u red ili pružiti ruku, i biti nevidljivi za sve ostale!

AKO JE SUDITI PO SADAŠNJOSTI – VEĆ SMO UNIŠTILI BUDUĆNOST NAŠIH POTOMAKA!

Ne trebate biti proroci – budućnost vaše djece se već kreira vašim postupcima i primjerima koje pokazujete!

 

Kažu kako je najveće blago svakog čovjeka, njegovo potomstvo, djeca kojoj se prenosi zaostavština porodice, naroda, zemlje. Kažu kako je najsvetija dužnost djecu naučiti kako da žive i da stvore i baštine budućnost. Ne mogu a da ne postavim pitanje: ”Čemu smo to naučili do sada svoju djecu, čemu ih učimo svojim djelima”? 

Da je ovo pitanje ranije postavljeno možda i priča o Anti iz Mostara izgledala drugačije, možda bi i priča o nekom Petru, recimo, iz Banja Luke izgledala drugačije, ili o Muhamedu iz Zenice… 

Sve dok živmo u zemlji u kojoj je OK da učiš djecu da mrze sve dok nije “iz njegovog” stada, sve dok djeci objašnjavaš da je TVOJA istina jedina istina, sve dok djecu učiš da svoje trebaju braniti ko svetinju a na tuđe mogu i da bace kamenice, se…u, i piš…ju, imamo ozbiljan problem. Često čujem kako se stariji iznenade kako mladi ne poštuju starije, a kakvim to moralnim primjerima i ponašanjima, ti stariji zaslužuju svoje poštovanje? 

Da se ne lažemo naša nas djeca jako dobro poznaju, tačno znaju koliko smo puta ukrali, slagali, bili sebični, nacionalisti, i u kakve god istorijske bajke da pakujemo svoju priču, tačno znaju kako izgleda naše pravo lice, pa ako je nama dobro, zašto onda i oni ne bi postali isti ljudi!? 

Dali nas je iznenadilo da na svadbi SINA pjeva pjevačica od 100 000 Eura, dok na ulici sve više gladnih pruža svoju ruku? Da li nas je izneadilo da je je neki drugi SIN plaćao parama zarađenim na lijekovima usluge striptizeta u noćnom baru? Da li nas je iznenadilo da je SIN neke pjevačice imao više kazni za nesreće u saobraćaju nego godina – a mama ga i dalje voli jer je to ipak njen SIN!  Da li nas je iznenadilo što je neki drugi SIN dobio status umjetnika od važnosti za Sarajevo,  a nije recimo Gertruda Munitić koja je, sam Bog zna, koliko koncerata otpjevala za djecu, za nesrećne, za bolesne. 

I čemu smo to onda naučili svoju djecu? 

Gdje su primjeri humanosti onih koji vode ovu zemlju i na svakom koraku se kunu u religiju iz koje dolaze, gdje su te podjele humanitarne pomoći, gdje su te pružene ruke nesrećnima, gdje je borba za ravnopravnost siromašnih, Roma i Romkinja od strane onih koji su najbrojniji, najkonstitutivniji, gdje je samilost prema slabima? 

Gdje su ti učitelji/akademici ovog društva da postave ljudske i moralne norme, da ukažu na licemjernost u kojoj živimo? 

Sada kako stoje stvari, i ne trebamo da brinemo, ako je suditi po onome što pokazujemo, onda nema razloga da brinemo za budućnost naše djece – već smo je UNIŠTILI!

UMJESTO CVIJEĆA ZA 8 MART- OPROSTITE!

Iako sam rođen kao muško, ja tačno znam kako je biti žena u BiH!
Dok ovo pišem, barem 10 žena je u ovoj zemlji prebijeno, a ako se i odluče na tužbu, njihovog tiranina čeka kazna manja od kazne koju bi dobili ako opljačkaju prodavnicu ili za pogrešno parkiranje!
Dok ovo pišem, barem jedna djevojčica je u ovoj zemlji izložena zlostavljanju i o tome će porodica najvjerovatnije šutjeti, jer sramota zauvijek ostaje u četiri zida!
Dok ovo pišem, barem jedna žena je na udaru najradikalnijih religijskih propovjednika, jer se odlučila na abortus, jer se odlučila da živi sama, jer se odlučila da se razvede, i ne dao joj Bog odlučila se, da živi sa ženom!!!


Da i ne pominjem da će ženu na intervju-u za posao sasvim sigurno pitati da li ima namjeru da rađa, a muškarca koje sportove voli! Ima li većeg poniženja za ženu od tog pitanja, toliko intimnog, koje na najbestijalniji način gazi sve ono što bi ženu trebalo smatrati ravnopravnom? Zašto onda muškarca ne pitamo ima li on namjeru da upražnjava sex, pati li od impotencije, u kakvom mu je stanju prostata, ima li  on namjeru da pravi djecu!?
Da i ne pominjem kako su najviši dužnosnici ove zemlje ostali u šoku kada su ih u jednoj kampanji podsjetili da postoji ZAKON koji garantuje učešće žena u vlasti minimum 40%! Čovjek prosto nije mogao da vjeruje i nadahnut  vlastitom glupošću izjavio je: “Kako su te kvote previsoke”, kao da govori o poljoprivrednim brojkama a ne o MAJKAMA, SESTRAMA, KĆERKAMA, SARADNICAMA, PARTNERICAMA, PRIJATELJICAMA!


Mahala je čudna stvar. Nekako je postala sinonim za pitomu, harmoničnu zajednicu u kojoj se svi međusobno pomažu i na svakom koraku cvjeta cvjeće!
Ta ista mahala ima i lice monstruma o kojem neće niko napisati knjigu, po kojem se neće snimiti film ili uraditi predstava.


U toj istoj mahali će suprugu pijanac prebijati 20 godina, a mahala će šutiti i govoriti kako se tu radi o porodičnim, ličnim stvarima o kojima ne treba da se raspravlja, već šuti!
U toj istoj mahali će djevojčica biti zlostavljana, a mahala će umjesto da nogom nabije zlostavljača – napasti proodicu, tu djevojčicu proglasiti kurvom, a hodžu braniti poturajući vlastite kćerke pred kameru da sve uplakane viču: “Neeee daaaamooo”!
U toj istoj mahali će žena biti svedena na nivo robinje u 21 vijeku, nikada neće biti vlasnica ničega, iako bi svojim radom kao domaćica mogla zaraditi preko 20 miliona KM, za 20 ili 30 godina robovanja, a ako se drzne da napusti tu porodicu, reći će joj da može ponijeti samo ono što je donijela od matere – a to što je krv i znoj dala da se ta ista kuća napravi, da se kupe auta, stanovi, imanja i šume – e na to nema prava – i mahala će to mirno posmatrati.
U toj istoj mahali će, ako se i drzne da se bavi javnim životom, žena doživjeti više prizemnih napada, lekcija akademika kako je zaboravila svoje mjesto u tradiciji – hoće reći kod šporeta i kao radna snaga – nago najgori muški ološ.


Lako je zatvoriti oči!


Pa ipak kada ja danas zatvorim svoje oči čujem vrisak moje majke koju prebija pijani otac – dok mahala koja sve to čuje i sve to vidi – ŠUTI!


Sada kada o svemu ramišljam možda 8 mart  treba označiti kao dan na koji svako ljudsko biće treba da se okrene svojim majkama, sestrama, suprugama i da im sa svim poštovanjem koje duša može da podari kaže– OPROSTITE!
Oprostite što vas 364 dana ne vidimo, što vas smatramo potrošnom robom, radnom snagom, što mi odlučujemo koje i gdje vam je mjesto bez da vas i pitamo šta mislite o svemu!
Oprostite što svako može da vas bije, siluje, zlostavlja, uzme sve što imate, a mi ćemo to pravdati tradicijom, reći kako je sramota da se o tome govori!
Oprostite što smatramo da vaše najintimnije  odluke mi moramo donositi, mi odlučujemo koliko vi djece morate roditi, da li smijete da se školujete, da li smijete da radite!
Oprostite što vam svojim ponašanjem uzimamo i ono malo ljudskog dostojanstva koje  bi vam pripadalo da imamo mrvu obraza i morala- kao da nikada, ništa nismo naučilI!


I za kraj – oprostite što živite u ovoj zemlji gdje će najviše dužnosnike šokirati Zakon koji su sami usvojili koji vam garantuje ravnopravnost – a neće ni poplave, ni metar snijega, i sve ono što nije dobro, a sve nas skupa čini jadnim.


Neka 8 mart za sve nas bude  dan stida!