SMRT FAŠIZMU I NACIONALIZMU - KOME JE DO RATOVANJA I SMRTI NEKA PRVO SVOJU DJECU POTURI PA ONDA POZIVA DRUGE!

Već 5 dana razmišljam kojim riječima da opišem ono što sam osjetio čitajući neke neobavezne postove. Bila je neka pjesma koju je muzičar Mangnifico uglazbio za film Montevideo i onda se povela rasprava kojim “junacima” pripada ova pjesma.

A onda je krenulo, kako će opet, neko u rat,  kako je samo pitanje vremena  kada će se neko nekome osvetiti, kako ništa nije završeno! 

Već  pet dana me proganjaju pitanja: KO su ovi ljudi, u ime KOGA to oni prizivaju novi rat i gdje su bili u prošlom?  Jesu li oni ikada pustili suzu za nekim ko je poginuo, nosi li iko u njihovim kućama crninu?

Možda je ideja hrabrosti, vojnog junaštva dobra priča da se napoji VAŠ ego, ali pita li iko majku čiji se sin nikada nije vratio, čime ona ispunjava prazninu u svom srcu i zašto se nije nasmijala već dvadeset i pet godina. 

Možda je ideja nekog novog ratovanja nekome nalik video igricama, ratne pokliče je možda lako vrisnuti, kada nisi otac koji je svojim rukama sahranio svoje dijete izrešetano gelerima. 

KO tu djecu uči da je rat romantična priča, da su bitke epske priče o kojima će se pjevati, KO tu djecu  za Boga miloga uči da se mladost tako provodi, KO  tu djecu, ako Boga zna, uči da je neka posebna hrabrost stati u prvi red, da je in da se neko danas nazove NACIONALISTOM? 

Znate li vi šta to uopšte znači?

Znate li vi koliko je užasna cijena rata? 

Jedno je slušati bajkovite i uglavnom izmišljene priče o ratu i podvizima, a drugo je kada ti se srce rascijepi na hiljadu komada kada sahraniš svog najboljeg druga.   

Možda su vam rekli kako je rat prilika za herojstvo?

Meni je žao što me niko nije naučio da je u redu da se budem kukavica, da ne dozvolim nekome da me poput beskorisnog pijuna iskoristi u novoj ratnoj šahovskoj ploči, za neke svoje nacionalne ciljeve.  

Možda su vam rekli sa smo mi u ratu bili nešto važni!

Za njih smo bili samo brojevi, za naše majke i očeve smo bili djeca koja se nikada neće vratiti, bili smo zraka sunca koja nikada neće zasjati, bili smo prva suza koje je potekla prije više od 25 godina i nikada nije prestala teći. 

Možda su vam rekli kako ste sinovi naroda, zemlje?

Jesu li vam rekli kako su oni svoju djecu prvi sklonili u strane zemlje? Lako je trgovati tuđom djecom kada znaš da su tvoja na sigurnom, i ne samo to, žive udobnim životom i lijepo im je, dok vaša porodica nema šta da jede, dok se u vašoj porodici svaki dan opraštaju jer je to možda posljednji  put da se vidite. Možda do večeri neko neće biti živ!

Možda su vam rekli kako se vi nešto u ratnoj igri pitate?

Mene niko nije pitao da li želim 4 godine svog života provesti u opkoljenom Sarajevu, što i dan danas živim sa osjećajem da je neko otrgnuo 4 godine moga života kada sam trebao sanjati, biti mlad, osjetiti život.  

Mene niko nije pitao da li želim da sahranjujem sve svoje najbolje, svoje prijatelje, svoje poznanike, svoj grad, ulicu, da gledam kako moja ljubav umire na mojim rukama!  

Mene niko ni danas ne pita zašto, možda sebično, čak se i stideći do neba,  zahvaljujem svaki dan Bogu što moja majka nije poput desetine hiljada drugih majki, obukla crninu, i što ne gleda  izgubljeno u daljinu čekajući sina koji se nikada neće vratiti.  

Možda su vam rekli kako ćete biti heroji naroda, samo dok se rat završi?

Jesu li vam rekli da za vas neće biti para u budžetu, da će vaš izbor biti između bijede i samoubistva?  

Zato vas preklinjem – živite svoj život, zahvalite Bogu na svakom darovanom danu -

I NIKADA NEMOJTE POVJEROVATI DA IŠTA LIJEPO IMA U BILO KOJEM RATU!